Flora našeg kraja

[Bazilisk]

Čime bi bilo prikladnije započeti ovu temu, ako ne veprinom i smrikom?

Veprina (Radix Ruscus)






 i
Smrika, šmrika, smrič, crvena kleka, primorska kleka (Juniperus Oxycedrus L. )







Sve su fotografije iz siječnja 2011. godine, snimljene na Kostreni!

Veprina (oštrolisna)
Biljka pripada porodici Liliaceae-ljiljana, podrazred Liliadea.
U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi , oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika  u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao kostriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška.
Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična.
Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja  zimzelena biljka koja naraste i do metar visine a neke vrste su i više zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje. hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno  stanište joj je od 300—500m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj  je nalazimo uz južne rubove Istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u  Gorskom Kotaru, te u Hrvatskom Zagorju i Slavoniji , u hrastovim šumama  blizu riječnih tokova.

Nije li i naš Veprinac dobio ime upravo po toj biljci?


Smrika
 je rasprostranjena u Sredozemlju, Siriji, Maloj Aziji, Kavkazu. Najčešće je ima po kamenjarima mediteranskog i submediteranskog područja. Može se naći i iznad 1400 m nadmorske visine. Ova biljka zna narasti i do 14 m, mada obično naraste oko 8 m visoko. To je grm ili drvo okruglaste krošnje s dugim i razmjerno debelim granama. Listovi su oko 1,5 do 2 cm duge iglice oštroga vrha. Krute su, a na poprečnom presjeku trokutaste. Na gornjoj strani iglice imaju dvije bijele uzdužne paralelne pruge. Po tri iglice su spojene u pršljen. Plodovi su okruglaste-bobičaste šišarke promjera 8 do 12 mm. U početku su zelene boje, a kasnije sjajne crvenkastosmede. Sazrijevaju druge godine.

[Bazilisk]

Božikovina
(lat. Ilex aquifolium)

Pored dosta česte veprine, naići ćemo u okolici Rijeke na još jednu zanimljivu biljku:
Božikovina (Ilex aquifolium L.) - ugrožena vrsta, u HR zakonom zaštićena (baš kao i veprina!)

Božika (pučko ime je božikovina, lat. Ilex aquifolium) je biljka iz porodice Aquifoliaceae, porijeklom iz zapadne i južne Europe, sjeverozapadne Afrike i jugozapadne Azije.
Autohtona je biljka. Raste vrlo sporo, pa može doživjeti do 300 godina. Kao divlja samonikla vrsta raste na dubljim, rahlim i karbonatnim staništima bukove i bukovo-jelove šume, a rjeđe u mješovitim šumama.

Božika je zimzelena vrsta, koja raste kao manje drvo ili grm.
Može narasti i do 10 m visine. Raste u brdskim šumama i parkovima.
Lišće je jednostavno, naizmjenično i kožasto. Na mladim je izdancima bodljikavo nazubljeno, a na odraslim cijelog ruba. Valovitost i bodljikavost se mijenja, a može i potpuno nestati.
Cvjetovi su jednospolni i dvodomni, maleni i skupljeni u cvatove žućkaste boje.
Plod je otrovna crvena koštunica veličine graška. Izgleda poput bobe. Sazrijeva od studenog i ostaje na granama do proljeća (ukoliko ih ne pojedu ptice).

Kako je I. aquifolium u nas zaštićena biljna vrsta (zaštićena u Hrvatskoj od 9. lipnja 1953. god.), valja upozoriti da je zabranjeno u prirodi trgati grane ili čupati cijele biljke, a ukoliko ste ljubitelj božikovine - jednu ili nekoliko iz uzgoja pribavljenih sadnica te lijepe biljke možete posaditi u svom vrtu, na terasi ili balkonu.

Fotografije koje slijede snimljene su u bukovoj šumi (kanjon Riječine).

[Bazilisk]

Slijedi još nekoliko mojih fotografija (sve iz siječnja 2012.):

Najprije pogled na najveći primjerak na koga sam naišao, predivno urešen plodovima ...



Naravno, izazov je bio prevelik, pa sam morao prići malo bliže ...
 

[Bazilisk]

Pa još bliže ...



Za zaključak, dodajem na kraju još jednom i fotografiju s nazubljenim listom u prvom (krupnom) planu, tek toliko da (usporedbom!) što bolje upoznamo ovu biljku ...
 

[Bazilisk]

Planika maginja (Arbutus Unedo L.),
sinonimi Jagodičnica, Jagodnjak, Planičac je zimzelena biljka.

Područje na kojem raste planika je atlantsko područje zapadne Europe, Sredozemlje, Dalmacija i Istra. Uzgajamo je kao grm ili manje drvo, a spada u vrlo cijenjene ukrasne biljke. Listovi su joj dugi 6 – 9 cm, usko jajoliki i 2 – 3 cm široki, na 3 – 10 mm dugoj peteljci.





Plodovi planike – maginje su okrugli, debljine oko 2 cm, narančasto – crveni, a crvenkasta kora im je bradavičasta, točkasta slična vrtnoj jagodi.
Plodovi dozorijevaju u listopadu, kada počinju mijenjati boju iz zelene u žutu, narančastu i žarko crvenu. Taj se proces odvija postupno, tako da se plodovi počinju bojiti u različito vrijeme. U isto vrijeme postupno počinje i cvat, pa se iz bijelih grozdova razvijaju cvjetovi slični vrijesu koji su zanimljivi za kukce, posebice pčele, koji ga veselo oblijeću, jer u to doba nema cvijeća koje daje med.
Kod planike je vrlo zanimljivo da ima istovremeno zrijuće plodove i bijele cvjetove, koji će se u razdoblju od jedne godine oblikovati u zrele plodove.



Crveni zreli polodovi su ukusni i sadrže veliku količinu vitamina C, mogu se jesti ušećereni, a kada su već mekani, sadrže i izvjesnu količinu alkohola, stoga uživanje veće količine takvih plodova može prouzročiti i laganu opijenost. Stoga su pogodni i za izradu likera, šerbeta i marmelade.

[Bazilisk]

Planika je pravi užitak ne samo za oko, već i za nepce ...